skip to Main Content

Časopis Priroda i okoliš No. 3

Dragi čitatelju,

ako ste ikada bili u Hercegovini znat ćete što znači kad vam kažu „vakat je“. Tako je, nakon malo duže stanke, došlo vrijeme i za No. 3. I naravno, opet Uvodnu. Samo, ovaj put sam je odlučila pokušati napisati prvu a sve ostalo će doći samo po sebi. Ne’š ti problema, ekipa je pripremila hrpu tekstova, svugdje smo bili, vidjeli, istražili, promovirali, čak i započeli nešto novo. Nigdje stresa, ne treba ni „domaća višnja“ al’ isto neka je pri ruci. Mailovi stižu, hrpa priloga iz regije, fotografi ja, kolege javljaju pa mogli bi ovo, pa mogli bi ono, sve uhodano, samo treba izabrati… Ali izabrati što?! Kako od svega izabrati baš ono što će vas zaintrigirati da ponovo zaronite u prirodu i maknete se iz okoliša. I kako u nekih 40tak stranica zipati sve pristiglo? Naravno, skoro pa nemoguće. Šaljem dimne signale sivim stanicama ali izgleda da su još na godišnjem. Opet su negdje odlutale, isključile se od svega jer tome godišnji i služi, baš kao i onaj blistavi ibis čiju sliku upravo gledam. I vratit će se, kao što se i on vratio u Hutovo blato. Znamo, vidjeli smo ga, prebrojali, čak pokušali prstenovati kao i druge ptice po prvi puta u Bosni i Hercegovini. Da se ulovio u mrežu sigurno bi odgovorio na pitanja koja i meni stalno postavljaju „A gdje/đe se stalno skitaš? Nema te. Hoće li te kuća vidjeti? Kad ćeš doma/opet ideš doma?“. I što bi on da je na mome mjestu odgovorio: malo sam odletio do smaragdne Une i Prokoškog jezera, provozao se starim fijakerom vrelom Bosne, napio se vode iz Bijambarskih potoka, klizao po zaleđenom Skakavcu, prešao preko Kozje ćuprije na Bentbaši, imao piknik sa Sarajlijama na Trebeviću, izliječio me bosanski ljiljan na Konjuhu, spustio se u neistražene jame na Tajanu, okupao se u sedrenom Trebižatu, otpuhalo me do čovječje ribice u Vjetrenici, nakljucao se pure na Blidinju, posjetio rodbinu na Buškom jezeru i Mostarskom blatu i pronašao stare znance u Hutovu blatu blizu te tvoje Čapljine. A da ništa od toga Facebook nije vidio.

I sve je to doma, sve je to priroda, zaštićena, nezaštićena, na neki listama, pod nekim direktivama, sve to štite ljudi čije mailove čitaš, koje zoveš, s njima radiš. I sve je tu, na tih nekoliko stranica koje držite u rukama. U njima ćete sigurno naći što se još skriva u zaštićenim područjima i možda ćete bar na tren poželjeti postati jedna od tih čudnih ptica, odlutati i izgubiti se u daljinama gdje ima svega osim wifi signala i prisjetiti se onog zaboravljenog osjećaja gdje vam samo vjetar i sunce ometa pogled na zelena prostranstva. I na tim mjestima žive i ptice, i ptičice i ptice lutalice a za sve njih je, baš kao i za mene, samo jedno mjesto za koje kažemo „idem doma doma“.

Vaša,
dr. sc. Marlena Čukteraš

This Post Has 0 Comments

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back To Top
×Close search
Search